|
Četvrtak, 02.04.2026. Psalam 95,1-3; Kološanima 3,16 ?Dođite, da slavimo Boga, da radosno kličemo Stijeni našeg spasenja!? (SHP) glasi doslovni prijevod prvog retka. U tim riječima ima nešto što povlači za sobom, nešto što budi, pokreće. Hvaliti Boga, klanjati mu se, radovati se s njim i zbog njega, promatrati s divljenjem njegova čudesna djela, govoriti o njemu s gorljivošću ? sve to ostavlja trag. Izvlači nas iz sivila svakodnevice i sitničavosti, i povlači sa sobom i druge. Kod onoga tko se Bogu klanja, probija se radost zbog njegove veličine, moći i slave. Tko ga drži u svom vidu, taj kliče i Isusu te slavi pobjedu Golgote i njegovo uskrsnuće. Štovanje će promijeniti naše razmišljanje i govor. Nismo li ponekad vrlo suzdržani kada treba Boga slaviti, kada treba izraziti radost zbog njega? Možda nam na pamet padaju imena i situacije koje rado slavimo ? ali Bog? Netko je jednom postavio pitanje zašto zanos i oduševljenje prepuštamo posjetiteljima nogometnih stadiona, dvorana i koncertnih pozornica. Ako se ljudi mogu toliko oduševiti drugim ljudima, koliko više oduševljenja i klicanja pripada našem Bogu, koji je na veličanstven način stvorio nebo i zemlju. Njemu, najvišoj vlast na ovom svijetu, ?Gospodaru gospodara i Kralju kraljeva? (Otk. 17,14), pripada sva čast i štovanje. Psalmist nas potiče: ?Dođite, kličimo Jahvi? Međutim, to uključuje i drugu stvar: ?Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Jahvi koji nas stvori!? (stih 6). Oboje su dio unutarnjeg stava u kojem se događa istinsko štovanje. Naša je svrha da štujemo Boga, klanjamo mu se i da ništa u našem životu ne postane važnije i značajnije od Njega. (Vidi Ps. 96,9; 99,5; 1. Ljet. 16,29.) |